Alteracija svesti

/ Iliti potreba za Dodatnim slotovi inteligencije /

.

Kako je tokom svog evolutivnog puta čovek postepeno postajao stvor svesti, te krenuo da kleše sopstvenu inteligenciju u smeru kako to njemu odgovara, tako je počeo da se bavi i svetovima unutar njega samog. Onim svetovima koji su u sve većem broju bujali i iznutra nadirali, razvijali se, a javljali kao rezultat sve veće samospoznaje. Pošto je, ubrzo, plodno tle za svoje mentalne igre prvo uspeo da veže za paganizam, a kasnije i monoteizam, tako su i njegovi svetovi vremenom postajali sve masivniji i pravilima kompleksniji, zahtevajući sve više mentalnih kapaciteta, više inteligenecije, ne bi li se uspešno izborio s njima. Ljudski um uvek će težiti rastu, daljem razvoju, i usavršavanju. Sve dok je i postavljenih pitanja na koje trebamo odgovore. Ali postoji jedan problem. Kako premostiti barijere nasleđenog mentalnog hardvera, ili kako  to doći do dodatnih slotova inteligencije neophodnih za izuzetne mentalne napore u bavljenju najvišim naučnim i duhovnim pitanjima?

Jedan od vrlo, kako je to istorija pokazala, praktičnih načina svakako je fenomen direktnog uticaja na razvoj umnih sposobnosti i kapaciteta putem fizičkih alteracija delova našeg tela, našeg nosioca svesti. Onim načinom koji je bio prisutan u ljudskoj istoriji još od davnih dana. O tim pokušajima najbolje svedoči praksa poznata kao trepanacija, odnosno – fizičkim delovanjem na ljudsko telo (u ovom slučaju glavu, lobanju) načiniti modifikaciju koja bi vodila ka podizanju mentalnih sposobnosti individue. Ili, pak, zarad poboljšanja zdravlja narušenog određenim zdravstvenim komplikacijama. Tako danas primenu trepanacije posmatramo iz dva ugla:

ritualnog – gde se pre svega teži pojačanim mentalnim kapacitetima zarad dostizanja i bavljenja izmenjenim stanjima svesti u cilju ličnog duhovnog napretka;

i zdravstvenog – odstranjivanjem dela kosti i otpuštanjem pritiska unutar lobanje radi ublažavanja tegoba poput jakih migrena, epilepsije, otoka moždane mase i drugih poremećaja. U stvari, možemo reći da trepanacija u neku ruku predstavlja prve korake ka kasnijim mnogo složenijim hirurškim zahvatima.

.

Trepanacija (latinski: trepanatio) predstavlja hirurški zahvat otvaranja lobanje, što je jedna od najstarijih poznatih operacija i obavljana je još od prastarih vremena. Sama reč označava bušenje kosti i  uklanjanje okruglog segmenta kosti svoda lobanje. Savremeni trepanacijski otvor u medicini danas je lako izvodljiv i za bolesnika praktično netraumatizujući zahvat, ukoliko ga obavlja stručno medicinsko osoblje pod lokalnom, ili u totalnoj anesteziji, te predstavlja postupak za smanjenje akutne antrakranijalne hipertenzije. Isto tako moguće je kroz trepanacijski otvor vršiti i aspiraciju intracerebralnog hematoma ili tzv. inkapsulisanog moždanog apscesa.

Otvaranje rupe u lobanji, i direktno izlaganje mozga količini kiseonika koja daleko nadmašuje onu koju dobijamo disanjem, gotovo trenutno rezultuje permanentnim uvećanjem volumena i kvaliteta krvi koji opskrbljuje mozak, te crvena krva zrnca postaju daleko bogatija ovim dragocenim gasom. Osnovano se veruje da moždana aktivnost deteta, po svom intenzitetu, daleko prevazilazi onu kod odrasle osobe, te se otvaranjem lobanje i obogaćivanjem mozga kiseonikom moždana aktivnost odrasle osobe vraća na nivo intenziteta novorođenčeta. Odnosno, daleko nadmašujući onaj nivo kiseonika na koji smo u kasnijoj dobi života naviknuti, samim tim postiže se cilj o kome smo na samom početku teksta govorili – uvećanje mentalnih kapaciteta pojedinca.

Takođe, postoje naznake da se trepanacijom postiže efekat sličan konzumaciji psihoaktivnih supstanci poput LSD-a i stanja svesti koji se njima izaziva. Drastično utiče na sveukupnu lucidnost i pojačanu moždanu aktivnost. Iz opita nekih entuzijasta (ako ih tako možemo nazvati), koji su se odlučili na ovaj čin u poslednjih par decenija, ovim činom postiže se konstantan nivo povišene mentalne aktivnosti, što rezultuje stanju nalik konstantnoj opijenosti. Izaziva takozvanu pomerenu percepciju. Zbog svega ovoga nabrojenog puno je primera ljudi koji su izvršavali i auto-trepanaciju u cilju dostizanja gore pomenutih benefita, ili su se, pak, dobrovoljno javljali da se nad njima eksperimentiše, želeći da budu svojevrsni pioniri ovog polja istraživanja i prakse bušenja rupe na lobanji bez ikakvog fizičkog uticaja na moždanu masu.


Plemenska trepanacija

Uglavnom nema posebnih pravila u određivanju dela glave nad kojim bi se zahvat vršio, mada nije ni redak slučaj da se za trepanaciju uzima čeoni deo lobanje, odnosno površina ađna čakre (tzv. trećeg oka po istočnjačkim učenjima). Posebno ako bi se trepanacija izvodila na šamanu, ili na nekom drugom od plemenskih starešina, njome bi se dodatno olakšao put do dostizanja mentalnih stanja potrebnih za obavljanje njihovih plemenskih dužnosti.

Postoji zanimljiva priča na ovu temu, autora Lobsanga Rampe, u knjizi ”Treće oko”, koja govori o tibetanskom lami koji je imao samo sedam godina kada su mu prorekli monaški život. On tada napušta svoj dom da bi pristupio budističkom manastiru i monaškom redu gde od velikih učitelja, i mistika, uči tajne i drevne veštine, time doživljavajući i najveću čast tibetanskog života, otvaranje trećeg oka na način gotovo istovetan trepanaciji o kojoj je ovde i reč. U isto vreme i Inke mogu poslužiti kao dobar primer za ovu praksu, jer sem što su važili za vešte graditelje i ratnike, ovo pleme sa prostora Latinske Amerike duboko u svojoj kulturi imalo usađenu praksu hirurškog zahvata o kojem govorimo. Bio je to veoma rasprostranjen čin u ovom plemenu. Pre pet stotina godina oni su bez upotrebe danas nezaobilaznih medicinskih instrumenata, antibiotika ili anestetika obavljali operaciju bušenja lobanje, do mozga.

Bukvalno se radilo o odstranjivanju manjeg dela lobanje, na živo. Moguće je da je postojalo poznavanje primene određenih opijuma koji bi donekle ublažili ovu traumu, ali je gotovo nemoguće bilo postojanje anestetika, bar ne onakvih na koje smo u moderno doba navikli. To svedoči da su Inke još u to doba imali vrlo napredno znanje anatomije i tehnike kontrole krvarenja.

Na uzorku koji su naučnici sa Smitsonijan instituta (Smithsonian Institution National Museum of Natural History) ispitivali na prostoru Južne Amerike, došlo se do brojke od skoro 70% uspešnosti operacija iz perioda Inka. Odnosno, zarastanja rana bez većih zdravstvenih komplikacija. Ipak, ono što posebno zbunjuje istraživače jeste to što su pronašli više ostataka lobanja na kojima postoje jasni dokazi da je u određenim slučajevima dolazilo čak i do čak sedam odvojenih zahvata u većim vremenskim intervalima, od kojih bi se čak šest rana u dobroj meri uspešno zacelilo, što onda isključuje puki čin lečenja zdravstvenih tegoba, već daje naznake primene i u druge svrhe, one ritualne prirode. Posebno kad se ima u vidu da je trepanacija izvršavana nad saplemenicima koji su pripadali višem staležu društva toga vremena.

Srednjovekovni čin trepanacije

U ritualnim radnjama uglavnom se nudi određena žrtva na putu ka ostvarenju zacrtanog cilja, a žrtva koja dolazi iz kosti glave nosila bi posebnu težinu i veliki značaj u želji za ispunjenjem nauma. Delovi odstranjene kosti kasnije mogu biti korišćeni kao određena vrsta talismana, ali i na mnoge druge načine. Glava je centar naše svesnosti, naše ličnosti, te s toga magički gledano predstavlja deo tela čiji fragmenti imaju poseban značaj u ritualnom činu i posvećenju. Ujedno se i šamanske terapije za otpuštanje pritiska iz lobanje temelje na legendama o otpuštanju demona iz tela (glave), onih koji i dovode do duševnih i fizičkih komplikacija. Na ovaj način trepanaciju možemo nazvati psihohirirgijom, jer se njome utiče kako na duh tako i telo čoveka.


Na čuvenoj slici Hijeronim Boša, Cutting the Stone iz 1494. godine,
prikazan je čin trepanacije u duhu alhemijskog procesa

Slični slučajevi, ali u manjem broju sudeći prema pronađenim ostacima iz tog perioda, beleženi su i kod starih Egipćana, što ubedljivo dokazuju da su na lobanjama pravljeni veštački otvori. Tragovi ove operacije otkriveni su na praistorijskim lobanjama na lokalitetima u Evropi i Severnoj Americi. Tokom srednjeg veka ovaj metod opisuje čuveni Galen, pod nazivom purgatio capitis. Najstariji očuvani primerci probušenih lobanja datiraju iz perioda od pre šest i po hiljada godina na području Francuske i verovatno nikada nećemo doći do definitivnog objašnjenja šta je primitivnog čoveka prvi put nagnalo na ovaj čin, i otkriće trepanacije, te ćemo se uvek kretati u domenu spekulacija. Posebno jer je u prošlosti magijsko bilo usko upleteno u svakodnevno, a danas je vrlo teško razlučiti ta dva i doći do definitivnih zaključaka nad ostacima iz prošlosti ljudske civilizacije.

Čini se da čovekova želja za uzdizanjem s materije, i istraživanja sebe samog, zna da prevaziđe nebrojene prepreke na putu rasta i razvoja, bile one fizičke ili mentalne prirode. Čak i onda kada svojim delovanjem može ozbiljno da ugrozi celokupno zdravlje. Ipak, hrabrost koja na kraju donese nagradu neustrašivom istraživaču ume da kao gumicom obriše sve prethodne nedaće. Sve na putu do uzdizanja ka vrhovima ljudskog intelekta.

ODABIR TEMA


Pratite diskusiju/Subscribe
Obaveštavaj/Notify

0 Comments / Komentara
Najstarije/Oldest
Najnovije/Newest Izglasano/Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments