/ Ideja o streli vremena kao okidaču gravitacione sile /
.
Već četvrt milenijuma silu gravitacije posmatramo kao jednu od četiri fundamentalne sile (fundamental forces), silu koja na još jedan od načina definiše naš kosmos, kao i sve potonje interakcije u njemu njima podložne – planetarnu mehaniku. Tako pored jake (strong nuclear force) i slabe sile (weak force) koje, dalje, opisujemo kvantnom hromodinamikom (Quantum chromodynamics, QCD); dok elektromagnetnu (electromagnetism) opisujemo kvantnom elektrodinamikom (Quantum electrodynamics, QED). Za prve dve nosioci sile su gluonii W i Z bozoni, dok treću beležimo γ – odnosno fotonima. Ipak, ono što i dalje jeste problem i što nam za gravitacionu silu, a vođeni Standardnim modelom (The Standard Model), za sada nedostaje jesu njeni nosioci sile. Otuda potencijalne nosioce gravitacione sile nazivamo gravitonima, iako oni za sada ni na koji način nisu detektovani. Ipak to nas svakako nije sprečilo da standardnom analizom gravitacione sile pojasnimo kosmičku silu privlačenja, na primer, objekata ka Zemlji, ili pri orbitama u kosmosu, jer se u tome svakako uviđa određeni tip univerzalnosti koji nam to omogućava. Svojevrsni šablon, iako nije do kraja razjačnjen.
Iz savremene perspektive nalazimo se u jednoj krajnje ironičnoj situaciji jer kako smo, sticajem okolnosti, silu gravitacije otkrili prvu, mnogo ranije nego li ostale tri, a s jasnim naznakama iste još iz perioda antičke Grčke i Arhimeda (Αρχιμηδης) oko 200. godine pre nove ere, pa sve do prvog modernog i naučnog utemeljenja pod uticajem dela Galileja (Galileo Galilei) krajem XVI veka; te krunom delovanja Isaka Njutna i objave “Matematičkih principa prirodne filozofije” (Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica) 1687. godine – gravitacija je i dalje suštinski naša nepoznanica. Dakle, za gravitaciju se znalo skoro 2000 godina pre definisanja preostale tri fundamentalne sile našeg kosmosa. No, kako sada stvari stoje, iako su osnovni gravitacioni uvidi došli prvi, i iako je delovalo da se radi o vrlo jednostavnoj sili, bar je tako tada bilo na papiru, na kraju se ispostavilo upravo suprotno. Ispostavilo se to da je danas gravitacija i dalje ostala nerešiva enigma jer je reč o sili koja i dalje nema definisanu česticu, odnosno mehaniku njenog osnovnog delovanja na sredinu, dok je već pominjani tzv. graviton tek idejni predlog jednog potencijalnog nosioca sile gravitacije, ukoliko stvari posmatramo iz ugla tri, pardon – četiri-dimenzionalne perspektive stvarnosti, a zanemarimo li [sic] kvantnu mehaniku.
Prve pukotine i sumnje u tu jednostavnost gravitacione sile počele su da se javljuju još pre jednog veka, kada je sve više postajalo jasno da ovakav vid bazičnog tumačenja gravitacije nikako nije potpun, a ni zadovoljavajuć, jer je nauka bila na pragu nove naučne paradigme – kvantne mehanike koja je pretila da uvede, odnosno – uvela je potpuno novi vid sagledavanja naše celokupne stvarnosti, preteći da sve teorije u jednom trenutku objedini u Jednu teoriju svega. I upravo se zbog toga u poslednje vreme čini i pogrešnim da na gravitraciju gledamo isključivo kao na rezultat zakrivljenosti prostorvremena, iako većinski uticaj ove sile koju mi na našoj planeti svakodnevno individualno osećamo upravo i potiče prvenstveno od zakrivljenja (samo) vremenske koordinate, na čemu se i baziraju neke od novijih ideja na temu ove naučne problematike, one koja osnovano preti da uvede jednu potpuno novu dimenziju sagledavanja iste i to u sve udžbenike fizike u vremenu koje je pred nama.
Tako jedna od njih sada jasno upućuje kako je sâmo vreme itekako podložno zakrivljenju. Na isti način kako to sada očekujemo od tkanja prostora. I upravo takva posledica tumačenja na kraju dovodi do onoga što mi kolektivno nazivamo gravitacionom silom. Ali šta tačno znači koncept vremenskog zakrivljenja u smislu preciznijeg definisanja i tumačenja gravitacije kao jedne od osnovnih sila prirode? Ili, makar, kao nusproizvoda?
Masa kao uzročnik zakrvljenja prostorvremena
Ovde zato moramo uposliti naše mentalne resurse i prepustiti se jednom svojevrsnom misaonom eksperimentu gde ćemo, za početak, zamisliti jednu izuzetno visoku zgradu. Toliko visoku da ona svojim vrhom para granicu s kosmosom. Naravno, obzirom da je reč o misaonom eksperimentu ignorisaćemo sve inženjerske poteškoće koji bi onemogućili izgradnju jedne takve mega-građevine u stvarnosti. Otud sada, već u narednom koraku, pretpostavimo da se u prizemlju ove zgradetine nalazi laser koji je uperen iz prizemlja ka njenom vrhu i koji periodično, svake sekunde, ispaljuje po jedan foton u smeru ka vrhu ovog objekta. Na vrhu, prigodno eksperimentu, imamo detektor koji beleži svaki od ovih ispaljenih fotona i istovremeno poseduje tajmer koji sve lansirane fotone iz prizemlja atomski-precizno beleži -jedan po jedan- kako do njega dospevaju, kao i vremenske razmake među njima.
Ukoliko bi, dalje, pretpostavili i da postoji jedan jedinstveni vremenski okvir za sve pojave u kosmosu, što je upravo ono što nam i naša intuicija (pogrešno) nalaže da uradimo, očekivali bi da naš detektor ispaljenih svetlosnih čestica registruje primanje po jednog nosioca svetlosti svake sekunde.
Ali to nije slučaj, već naš detektor registruje po jedan pridošli foton svake
.
1.00000000001 sekunde
(razlika na nivou stotog dela jedne nanosekunde)
.
Ovakav epilog beleženja nam, između ostalog, jasno govori da sat koji imamo na vrhu zgrade kuca za nijansu brže od sata koji se nalazi u prizemlju pokraj lasera koji ispaljuje te pojedinačne fotone. Obzirom na ovakvu vrstu razlike u direktnom merenju vremena onda govorimo o fenomenu danas znanom kao – vremenska dilatacija (time dilation), fenomen koji i dalje može uspešno biti opisan Ajnštajnovom Opštom teorijom relativnosti (General relativity). No ovde ćemo ovu pojavu, iz razloga koji će biti jasniji u daljem tekstu, ipak pre nazvati vremenskom varijacijom pre nego li dilatacijom. Svakako je poenta u beleženju različitog protoka vremena na različitim prostornim koordinatama, što istovremeno sugeriše činjenicu da vreme sporije teče što se bliže nalazimo površini planete na kojoj se ovaj opit i dešava, gde gigantski kosmički objekti, poput planeta i prirodnih satelita, svojom masom utiču na zakrivljenje vremenske koordinate. Naravno, to se dešava i kod objekata mnogo manjih dimenzija, jedino što u tom slučaju postaje besmisleno usitnjavati decimalu gotovo do nivoa apsurda. Nije nemoguće, ali je svakako nepotrebno insistirati na takvom nivou detalja, detalja koji bi nam nepotrebno odvlačili pažnju s bitnih elemenata za inicijalni opit.
Validnost ovakvog naučnog pristupa danas je veoma lako i empirijski potvrditi, posebno što to gotovo automatski, nesvesno činimo tehnologijom koju maltene svi mi svakodnevno koristimo za naše lične potrebe. Dâ nije tako GPS (The Global Positioning System) danas ne bi bio u funkciji, te ukoliko ne bi obraćali pažnju na sve parametre koji utiču na praćenje i razliku u protoku vremena u odnosu na našu fizičku poziciju na površini Zemlje, izvesti preciznu triangulaciju, a koja je za ovu tehnologiju ključna, postala bi nemoguća misija. Upravo se ta preciznost satelistkog lociranja i održava redovnim korekcijama u merenju protoka vremena koje se bitno razlikuje ovde kod nas na tlu, u odnosu na poziciju satelita koji orbitiraju našom planetom, na visini od oko 20.000 kilometara gde je protok vremena nezanemarljivo različit – otuda potreba za ovom vrstom mahinacije. Jer ukoliko bi se, pak, odlučili da sve ove (fizičke) detalje ignorišemo to bi nas na dnevnom nivou koštalo greške u lociranju od oko 12 kilometara od tačke na kojoj se zaista nalazimo. Zato je vrlo korisno da ovu našu mega-zgradu s početka opita ovde možemo direktno uporediti s veštačkim satelitima što nam omogućava da steknemo još precizniju sliku o redu rastojanja kojima baratamo.
Suština je da bi GPS sistem bio tehnološki neupotrebljiv da ova pređašnja pretpostavka nije tačna.
Godine 1937. Dirak (Paul Dirac) formuliše hipotezu kojom kazuje sledeće:
G ∝ 1/t sila gravitacije inverzno je proporcionalna starosti kosmosa;
M ∝ t² masa kosmosa proporcionalna kvadratu njegove starosti.
Ovime je Dirak utemeljio objašnjenje potonje koincidencije:
Treba precizirati da tip dilatacije s kojim se u ovom primeru susrećemo, usled enormno visoke zgrade, naziva još i gravitaciono-vremenskom dilatacijom (gravitational time dilation), ali ne zato što je uzrokovana gravitacionom silom, ne, već je mehanizam u potpunosti ovde obrnut od očekivanog – ovdedilatacija vremena izaziva pojavu efekta gravitacije. Zato možemo i reći da je gravitacija svojevrsni nusproizvod dilatacije vremena, a čija je puna snaga i smisao od nas skrivena. Skrivena, jer se izvorno dešava na dimenzionalnim ravnima dalje od naše dimenzionalne sredine (3D + 1D). Skoro pa jednako problematici da teserakt, četvorodimenzionalnu kocku sagledamo u njenom punom koloritu, obliku, već je to jedino moguće kroz pojednostavljeni presek na trodimenzionalnoj ravni, gde posmatramo tek pojednostavljenu senku teserakta, odnosno presek jednog mnogo kompleksnijeg objekta koji nastanjuje višu ravan postojanja. Ravan s kojom nemamo svakodnevni svesni dodir, baš kao što je i dvodimenzionalna senka trodiomenzionalne kocke – kvadrat.
Zato je ovo trenutak kada stvari postaju proporcionalno komplikovanije i kada ćemo morati da, obzirom da operišemo u, ponavljam, okvirima misaonog eksperimenta, zaboravimo sve što do sada znamo o gravitaciji. Čak ćemo ići toliko daleko i zamisliti da ona uopšte ni ne postoji kao zasebna od četiri fundamentalne sile koje smo na početku pomenuli, a sve u cilju boljeg razumevanja ideje koju ovde želimo u jednom svežijem ruhu da predstavimo. Dakle, u tom već sada jednom drugačijem svetu koji eksperimentalno posmatramo objekti ne bivaju privlačeni ka površini planete, već se oni, jednostavno, nalaze u bestežinskom stanju i sve se pretvara u jedno golemo njutnovsko igralište gde neizbalansirane sile ne znače nužno i ubrzanje, a izostanak ubrzanja znači da ukoliko se telo prethodno već nije kretalo, svakako sada to neće moći da započne. Tako subjekt našeg primarnog opita postaje jedna imaginara veverica na kojoj ćemo postepeno demonstrirati sve o čemu govorimo i putem koje ćemo vršiti određena neophodna merenja u cilju definisanja novog pristupa sili gravitacije – bez direktnog prenosa sile na telo koje se nalazi u stanju mirovanja.
U prvom narednom koraku uvodimo parametar kojim planeta Zemlja svojom masom izaziva dilataciju vremena, te se sada možemo pristetiti kako vreme protiče različitim intenzitetom na različitim mestima u odnosu na to gde se merni instrument nalazi. Kako smo već vizuelizovali našu vevericu u bestežinskom stanju, sada na nju kačimo i dva merna instrumenta za protok vremena, dva sata. Ne moramo više da imamo onako enormnu razliku u udaljenosti između dva merna instrumenta, dva sata koji se nalaze u podnožju i vrhu zgrade ne bi li merili razliku u protoku vremena, već je ta ista razlika primetna i na daleko manjim prostornim rastojanjima.
Tako imamo jedan sat prikačen za gornju polovinu tela ove hrabre veverice; dok je drugi pričvršćen za njen donji deo tela.
Sada razlika na tom drastično umanjenom rastojanju između dva sata, iznosi tek:
.
4/100 femto-sekundi
što je milioniti deo jednog milijarditog dela sekunde
ili predstavljeno brojevima to bi bilo tek
10-15
1⁄1 000 000 000 000 000 sekundi
.
Koordinatni sistem našeg subjekta u kojem merimo uticaj razlike protoka vremen
Iako je, kao što vidimo, reč o izuzetno maloj razlici u protoku vremena, gotovo zanemarljivoj u odnosu na dimenzije subjekta, reč o razlici koja de facto postoji čak i kada je reč o dimenzijama subjekta poput jedne omanje životinje, samim time naša obaveza je da se prema tome postavimo kao i prethodnim slučajevima gde je razlika bitno znatno veća, kao u slučaju satelita i GPS triangulacije, ili građevine koja svojom visinom zadire u reon kosmosa. To je činjenica koje moramo biti svesni: razlika svakako postoji, pa neka je ona i najminimalnija moguća. Ona je tu. Utisnuta u tkanje stvarnosti.
Ali i pored toga, čini se da razlika u kucanju ovih satova ipak nije dovoljno intuitivan primer našem svakodnevnom umu koji nije navikao da se suočava s razlikama u ovoj meri nama stranim, posebno u slučaju kao što je ovaj gde težimo da problematiku što bolje razumemo, te približimo racionalnom umu svakodnevnog čoveka nešto sa čime se nikada ne susreće osim u ovakvim ekstremnim slučajevima. Svakako, ovde i dalje ne trebamo gubiti ni iz vida to da se i dalje nalazimo u imaginarnom svetu u kojem i dalje de jure nema sile gravitacije i da naš subjekt stalno na jednakoj udaljenosti od površine, jer nema ni jedne trenutne sile koja bi dovela do promene njene trajektorije i njenog eventualnog obaranja. Ili daljeg uzdizanja.
No da li zaista nema?
Prođimo još jednom kroz sve činjenice na kojima baziramo ovaj opit do sada.
Virtuelni prikaz razlike (pro)toka vremena pri različitim visinama koje uslovljavaju razliku u protoku vremena
Dok naša veverica naizgled nepomično lebdi u prostoru iznad površine Zemlje, ona se svakakokreće napred kroz vreme prateći univerzalnu kosmičku strelu vremena (the arrow of time), dok to isto vreme protiče različitim tempom u odnosu na to gde se taj protok prati i beleži. Tu razliku najlakše je zamisliti poput kakvog gradacijskog protoka koji obuhvata čitavu planetu, u vidu svojevrsne reke vremena pa samim time:
• što smo bliže obali ovog toka, odnosno nekom centru mase, u ovom slučaju planeti, struja tog protoka (vremena) postaje slabija;
• a kako se udaljavamo od obale ona postepeno jača, baš kao što je slučaj s tokom reka i sporijeg protoka vode kako se približavamo obali.
Zbog toga naša veverica koja bi se u ovom slučaju lebdeći kretala pravolinijski, sila protoka vremena bi na nju delovala na način da se njen vrh ipak za nijansku kreće brže od njene donje polovine tela, polovine koja je bliža centru planetarne mase od njene gornje polovine. Zato i ova najminimalnija, i običnom oku zanemarljiva, razlika u dejstvu protoka ipak postepeno pomera tzv. strelu kretanja koja označava smer i, vremenom, to inicijalno pravolinijsko kretanje polako se pretvara u kretanje koje se preusmerava ka površini Zemlje, odnosno centra mase u prostoru izloženom opštem toku.
Drugim rečima – uticajem razlike u protoku vremena na različitim visinama, čak i u minimalnoj razlici kao što je malopre naglašeno, telo postepeno počinje da ponire pod uticajem te iste razlike u protoku, strujanju vremena. Time i naš eksperimentalni subjekt koji svo ovo vreme pažljivo posmatramo, usled pojave vremenske dilatacije, počinje postepeno da pada, ponire ka centru mase sopstvene planete. Ka površini planete na kojoj se opit i izvodi. Eto nama jednog sada ipak jasnijeg modela gravitacije, modela kao i mehanizma iza nje. Mehanizma koji pokreće ovu silu, a koji je skriven u onome što percepriamo kao: efekat protoka vremena.
Vizuelizacija potencijalnog razjašnjenja ”izvora” sile gravitacije
Ovako postavljena i posmatrana silagravitacija postoji bez potrebe da na nju gledamo kao na silu sličnu preostalim trima fundamentalnim silinama prirode, već kao na mehanizam, nuspojavu koja izvire iz efekata koji posredno doprinose da dođe do nama znanog efekta koji zovemo gravitacijom a koja je generalno uslovljenog širim mehanizmom iza paravana onoga što mi zovemo vremenom i koji se izvorno i u punom koloritu odvija na nekoj drugoj dimenzionalnoj ravni dok mi ponovo beležimo samo senku tog mehanizma koji je daleko kompleksniji. Mehanizma koji do nas dopire u fragmentima iz 4. dimenzije postojanja – puput senke koju teserakt baca u formi kocke; a senka kocke biva dalje konvertovana u još prostoju strukturu, strukturu kvadrata…
Na kraju se rešenje ove celokupne problematike sâmo od sebe nameće:
Zašto objekti padaju ka površini planete?
Zbog gradacijske razlike u protoku vremena
na različitim udaljenostima od centra mase.
Zašto Mesec orbitira oko Zemlje?
Zbog iste gradacijske razlike u protoku vremena
oko drugih masivnih objekata u prostoru.
.
Paradoksalno, svo ovo vreme ovaj čudni eksperimentalni univerzum koji zamišljamo tokom mentalnog eksperimenta u stvari je isti onaj koji svi mi ovog trena i nastanjujemo. Svo vreme u stvari zamišljamo naš univerzum na određeni način koji je baziran na fizičkim zakonitostima, samo to sada, možda neprimetno, činimo prema jednom novom modifikovanom modelu razmišljanja. Čak ukoliko i one minijaturne satove kojima beležimo minimalne razlike u protoku vremena zamenimo kojekakvim imaginarnim, virtuelnim česticama, situacija i dalje ostaje ista: one i dalje reaguju na razliku u gravitaciji koja na njih deluje, jer koliko god da su čestice kojima eksperimentalno baratamo male uvek će postojati određena i, samim tim, merljiva razlika u sili koja na njih deluje – jer beležena na kojoj god decimali, razlika kao takva uvek postoji. Samo u ovom konkretnom slučaju one su ovde manje od veličina koje mi danas možemo tehnički da detektujujemo prema postojećim standardima osetljivosti savremenih mernih instrumenata, ali to nužno ne znači da ih matematika na bilo koju drugi način tretira. Naprotiv.
Ako bi eksperimentalni subjekat smanjili čak do subatomskih dimenzija, dva sata na isti prikačena podjednako bi proporcijalno bivala umanjena zajedno sa subjektom, te bi i razlika među njima i dalje ostala nepromenjena, samo eventualno teže uočljiva kako se potepeno krećemo ka minimumu svih minimuma gde sve postaje mutno i gde sva pravila prestaju da važe – na plankovoj dužini (Planck length, ℓP). Sve mimo plankove razine prostora, koliko god našu vevricu umanjili, njena dva merača vremena nikada ne bi zauzimala isti prostor i zbog toga oni nikada ne mogu kucati apsolutno istim ritmom i uvek ćemo na njih gledati kao na dva zasebna uređaja, koliko god razlika među njima činila mizernom.
Za sami kraj, hajmo još jednom da sve što smo do sada u tekstu prošli i analizirali sagledamo kroz još jednostavniji primer slobodnog pada, ovoga puta jabuke na zemlju. Isti primer koji je, prema legendi, ispirisao i jedan od najvećih umova čovečanstva, Isaka Njutna (Sir Isaac Newton) da inicijalno utemelji razumevanje ove prirodne sile koja nas i dalje, nakon više vekova, i dalje jednako zbunjuje odbijajući da bude standardno shvaćena poput preostale 3 sile.
Dakle, kada bih u ruci držao jabuku i pustio je da padne, ona bi, iz moje perspektive, počela da se kreće ka površini Zemlje s ubrzanjem koje iznosi ∼10 metara u sekundi na kvadrat. Međutim, ukoliko bismo se oslobodili ograničenja naše intuitivne i svakodnevne percepcije prostorvremena i, kao takav, sagledali ovaj fenomen iz ugla sâme jabuke, otkrili bi nešto krajnje neočekivano i samim time kontraintuitivno – otkrili bi da se jabuka, prvenstveno, kreće pravolinijski kroz prostorvreme. Ali kako bi i u potpunosti razumeli ovaj naizgled jednostavan proces neophodno je da u razmatranje uključimo sve četiri dimenzije stvarnosti (4D) koju svesno nastanjujemo – tri prostorne (3D) + jednu vremensku dimenziju (1D).
Sada u tom višedimenzionalnom tkivu, jabuka ne pada više ka Zemlji u klasičnom smislu, već sledi tzv. geodezijske linije (geodesics) zakrivljenog prostorvremena koje nastaju kao posledica prisustva Zemljine mase [u geometriji geodezijske linije predstavlja krivu koja lokalno opisuje najkraći mogući put između dve tačke na nekoj površini, ili, u opštijem slučaju, unutar Rimanove mnogostrukosti]. Upravo masa, u ovom slučaju naše planete, zakrivljuje prostorvreme stvarajući putanju kojom se objekti kreću, zato sve dok jabuku držim u ruci ona je u stanju relativnog mirovanja – ona ne poseduje brzinu u prostornim dimenzijama, već se kreće isključivo kroz vremensku dimenziju. Drugim rečima: njen pokret u tom trenutku postoji samo u vremenskom koordinatnom sistemu.
Međutim, u trenutku kada puštam jabuku da slobodno padne tada dolazi do svojevrsne konverzije njene brzine iz vremenske u prostornu dimenziju što bi potom, u klasičnom smislu posmatranja stvari, opisali jabukom koja počinje da se kreće kroz prostor. Ali u dubljem, relativističkom smislu, tako njen pravolinijski hod kroz prostorvreme biva preusmeren u skladu sa zakrivljenjem prostorvremena koje Zemlja stvara. Iz naše ograničene perceptivne pozicije, budući da ne možemo direktno da uočimo sve četiri dimenzije prostorvremena u njihovom punom koloritu, odnosno složenosti koja nadilazi naše telesne aparate predodređene za 3+1D stvarnost, nama se otuda čini dâ jabuka pada ka Zemlji uz konstantno ubrzanje od 9,8 metara u sekundi na kvadrat. Ali, u stvarnosti, ta jabuka jednostavno sledi svoju geodezijsku liniju u prostorvremenu i njena putanja sada se ukršta sa našom, koju svesno i intuitivno percepiramo, i zbog toga mi kretanje jabuke registrujemo kroz ubrzanje njenog kretanja, koje pripisujemo sili gravitacije. Što, dakle, u suštini nije slučaj.
Zato je ovakav privid ubrzanja u klasičnom smislu zapravo je samo refleksija naše nemogućnosti da direktno pojmimo zakrivljenost prostorvremena, već isključivo indirektno.
A kada jabuka konačno dodirne tlo i ostane na zemlji nepomična, to beležimo i generalno objašnjavamo time kako: jabuka poseduje određenu težinu. Ipak, prema Ajnštajnovoj opštoj teoriji relativnosti (Einstein’s Theory of General Relativity), težina nije posledica nekakve fundamentalne sile koja vuče jabuku na dole, kao što bismo to intuitivno pomislili u okviru klasične mehanike. U stvarnosti, ne postoji nikakva sila koja privlači jabuku k Zemlji, umesto toga Zemljina površina predstavlja prepreku koja onemogućava jabuku da nastavi svoj prirodni hod duž geodetske linije u prostor-vremenu, kako smo to maločas opisali. Drugim rečima, jabuka bi, u odsustvu prepreke, nastavila da se kreće pravolinijski kroz prostorvreme, ali budući da je Zemljina površina sprečava u tome mi percipiramo taj fenomen, iluziju koju beležimo težinom objekta.
U suštini, naša percepcija sile gravitacije je iluzija koja proizlazi iz interakcije mase sa zakrivljenim prostorvremenom.
Ovakvo fundamentalno shvatanje gravitacije menja naše intuitivne predstave o prirodi fizičkog sveta. Prema Ajnštajnovom opisu stvarnosti, objekti sa velikom masom ostavljaju za sobom duboko zakrivljeni trag u prostorvremenu, dok objekti poput mene, vas ili jabuke koju u ruci držite, jednostavno slede te zakrivljene putanje. Gravitacija, dakle, nije klasična sila privlačenja, već manifestacija kretanja objekata kroz zakrivljeno prostorvreme koje masivna tela stvaraju oko sebe.
Zato zapitajmo se još jednom, za kraj:
Otkud gravitacija?
Direktno iz dubina vremenske dilatacije.
Iz jednog opšte dokazanog stava da vreme gotovo nigde ne protiče istovetno, odnosno – univerzalno.
Veliki nosioci mase poput planeta svojim prisustvom jedino što čine vremenu jeste da ga izobličuju i zbog toga čine da ono protiče različitim tempom, sporije za razliku od ostatka praznog prostora u kosmosu u kojem nema drugih većih koncetracija mase. Efekat prisustva mase vodi ka gradacijskom protoku vremena, poput posmatranja rečne struje gde voda pri sredini toka reke teče brže od delova koji su bliži obali i na koje utiče veće trenje podloge u odnosu na manju količinu zapremine vode. Zbog toga ovde jedino što radimo jeste da gravitaciju preciznije opisujemo kroz prizmu sveprisutne strele vremena, strele koja ima tendenciju da se zakrivljuje u različitim konfiguracijama prostora.
I iz svega navedenog i uzetog u promatranje možemo slobodno zaključiti da je vreme fundamentalnije od gravitacije.