Samosvesni entitet haosa

/ A little eddy of order, a momentary fluctuation in service of the spread of disorder and dullness /

.

U galaksiji se pojavila rupa.

Bila je duga tačno jedan nulti deo sekunde, široka nulti deo inča, a s kraja na kraj merila je popriličan broj miliona svetlosnih godina. Iz nje ispalo je nebrojeno mnogo papirnatih šešira i raznobojnih balona i razleteše se vaseljenom. Odatle je ispala i sedmočlana grupa analitičara tržišta, visokih tri stope, koji su odmah odapeli, što od gušenja, a što od zaprepašćenja.

Autostoperski vodič kroz galaksiju


Ludwig Boltzmann
.

GIVEN INFINITE TIME ANY NON-IMPOSSIBLE ARRANGEMENT WILL HAPPEN

Postojimo u univerzumu ustanovljenom na zakonima brojeva, gde je čak i apsolutna neverovatnoća verovatna i moguća, samo je potrebna prava doza vremena ne bi li došli do svakog mogućeg ishoda i raspleta kombinacija. Otuda se i nameće ideja haosa kao verovatno najplodnijeg tla za Stvaranje, tla prijemčivijeg čak i od onog koje dolazi iz stanja, i sistema, visoke uređenosti, a koje je po definiciji moralo da anulira prvobitni haos (i tamu).

S druge strane, jedan od ključnih aspekata svemira u kojem živimo jeste i njegova podređenost entropiji, odnosno kontinuirana težnja sistema da spontano pređe u stanje veće uređenosti postepenim slabljenjem njegovog sveukupnog energetskog naboja. Shodno tome, stepen najveće uređenost javlja se na temperaturi jednakoj apsolutnoj nuli (–273.15 °C), odnosno 0 stepeni kelvina (K), onda kada sistem jednostavno prestaje da bude. To je najniža moguća temperatura kada u sistemu nema toplotne energije, gde su jedini oblici kretanja tzv. oscilacije nulte tačke (zero-point energy), promene nametnute kvantno-mehaničkim principom neodređenosti (Heisenberg’s uncertainty principle).

You are a little eddy of order, a momentary fluctuation of interesting but ultimately, in service of the spread of disorder and dullness, an agent in the inexorable trend to maximize the entropy of space-time.

Na ovaj način sile ovih dveju krajnosti stvaraju naboj i sredinu pogodnu za apsolutne ekstreme mogućeg i neverovatnog u procesu stvaranja, ali isto tako važe za utopijske/distopijske sudbine na najširem planu materijalnog postojanja, kojoj sâm svemir bez pogovora teži, kada na kraju jedna od njih prevlada i usmeri univerzum ka jednom od ta dva scenarija kraja.

Upravo ta neverovatna verovatnoća, slična onoj na kojoj je baziran i pogon Zlatnog srca kojeg je ukrao Zaphod Biblbroks u genijalnom ”Autostoperskom vodiču kroz galaksiju”, teži nekim dometima koje jedino matematika može donekle da demistifikuje, a nama podari gomilu materijala za razmišljanja i mentalno fizikalisanje u narednim generacijama.

U fizičkom svetu drugi princip termodinamike (Second law of thermodynamics) jasno kaže da entropija vremenom raste, odnosno sistem gubi na svojoj uređenosti. Moguće je, ipak, da određeni delovi prostora unutar svemira bivaju uređeniji od drugih, kao rezultat onih slučajnih fluktuacija, sve dok u isto vreme drugi delovi prostora postaju manje uređeni, haotičniji. Upravo mi i postojimo u jednom takvom neverovatno uređenom delu ovog monstruozno velikog sistema. Ukoliko bi, za primer, uzeli samo delić naše DNK jasno bi videli da je itekako kompleksno konstruisana, te da verovatnoća za njenu genezu višestruko prevazilazi i vrlo velike brojeve.

Tu na scenu stupaju malopre pomenute fluktuacije, čiji je stepen pojavnosti nezamislivo mali:

So far as we know, all the fundamental laws of physics, such as Newton’s equations, are reversible. Then were does irreversibility come from?

It comes from order going to disorder, but we do not understand this until we know the origin of the order. Why is it that the situations we find ourselves in every day are always out of equilibrium?

The Feynman Lectures on Physics

.

Otud i paradoks koji dolazi sa samog ruba racionalne misli – koncept Bolcmanovih mozgova kojim se iznosi jedna vrlo smela teoretska pretpostavka, utemeljena na matematici verovatnoće i velikih brojeva.

Ukoliko u obzir uzmemo naše trenutno stanje, nas kao samosvesnih bića, a u okviru kontrolisane i, nazovimo je tako, organizovane sredine i stavimo je nasuprot verovatnoći pojave samosvesnosti van tih okvira i uslova, odnosno u sredini bezlične termodinamičke supe dalekih bespuća svemira – ovo drugo postaje daleko verovatnije od prvog.

Šta to tačno znači?

Znači čak veću verovatnoću i za slučajnu genezu über inteligentnih mozgova koji se nasumično, i u trenu, generišu po bespućima nepreglednih svemirskih prostranstava.

To možemo nazvati i svojevrsnim stvaranjem uzrokovanim fluktuacijama iz čistog haosa, odnosno rezultatom privremene energetske promene u određenim tačkama prostora objašnjene principom neodređenosti… I upravo prema ovom naučnom stanovištu naš univerzum je u malo verovatnom i neuravnoteženom stanju, ali tek u takvim sredinama dolazi do stvaranja mozgova koji postaju svesni baš takvog univerzuma u kojem i jesu tek tako iskrsli.

Koncept Bolcmanovih mozgova misao je velikog austrougarskog fizičara Ludviga Bolcmana (Ludwig Boltzmann), poznatog po uspehu na polju veza entropije i verovatnoće (Bolcmanova konstanta, The Boltzmann constant). Nekoliko njegovih istraživanja odigrala su ključnu ulogu za kasnije postavljanje temelja kvantnoj teoriji u radovima Maksa Planka (Max Planck) 1900. godine, a kasnije i Ajnštajnovog (Albert Einstein) proširenog tumačenja iste iz 1905. prošlog veka.

U sadašnjem stanju uređenosti masovna pojava nas kao samosvesnih entiteta jeste tek rezultat slučajnih previranja i mnogo je manje verovatna od stanja sistema koji stvara pojedinačne samosvesne jedinke, plutajuće bestelesne mozgove. Pretpostavlja se da za svaku jedinku pod sadašnjim okolnostima verovatnoće mora postojati pandan u vidu enormnog broja usamljenih Bolcmanovih mozgova, mozgova koji plutaju bespućima neorganizovanih kutaka svemira.

Ogroman broj samosvesnih mozgova koji se potpuno sponatno javljaju iz stanja haosa, diljem beskonačnog prostor-vremena, čak i sa usađenim sećanjima i iskustvima poput naših, trebao bi, po stanju stvari, daleko da nadmašuje broj mozgova nastalih iz nezamislivo retkih lokalnih fluktuacija u okviru prostora veličine vidljivog/merljivog svemira, putem izuzetno sporog procesa prirodne evolucije, s neverovatnim brojem parametara.

Jednom rečju: mi živimo u svetu koji ne bi trebao da je moguć.

Neka je milijardu ljudi za pisaćim mašinama i neka svaki od njih potpuno nasumično lupa dirke svoje pisaće mašine u nedogled i zamislimo da neka od tih mašina uspe, u tom metežu nasumičnosti, da iznedri neko od dela Šekspira (William Shakespeare). Koliko je verovatnoća da se tako nešto desi? Koliko samo vremena je potrebno? Verovatno isto toliko, ili možda čak i više, nego što je potrebno za nasumičnu materijalizaciju samog Hamleta iz procesa slučajnih fluktuacija. Usamljenog Hamleta, koji bi se verovatno i sam zapitao kako to da je on to sam usred mora potpunih i nasumičnih nelogičnosti koje ničim drugim, ni smislenim, ne bi rezultovale.

Vrlo slično sceni materijalizacije kita i saksije petunija u vazduhu vanzemaljske planete, iz malopre pomenutog Vodiča kroz galaksiju.

Kako to i da smo okruženi tolikim brojem (koji se meri u milijardama) drugih isto tako krajnje kompleksnih rezultata stvaranja, mozgova u našem najbližem okruženju? Zašto nismo, kao i Hamlet, tek pojedinačni i retki glič u moru neshvatljivog i slučajnog haosa? Baš ovo je i svojevrsni posredni dokaz da se nalazimo na veoma posebnom mestu u svemiru. Posebnom mestu u vremenu svemira. Mestu sklonom velikim-malim (ne)verovatnoćama.

Why do we find ourselves in a universe evolving gradually from a state of incredibly low entropy, rather than being isolated creatures that recently fluctuated from the surrounding chaos?

 

Suma sumarum: mnogo je verovatnije da dođe do iznenadnog stvaranja moždane mase niiščega, a unapred ispunjenog sećanjima i životnim iskustvom u sred vakuma svemira, nego što je potrebno vremena za stvaranje čitavog precizno setovanog svemira…

Sve do najsitnijih parametara, u sistemu niske entropije koji posle čitavog niza godina, merenih u milijardama i beskrajnih procesa, stvore život kakav danas poznajemo.

Tako da, kada se sledeći put osetite malima i beznačajnima, prisetite se samo da baš takvi kakvi jeste daleko ste kompleksniji kao jedinka nego li čitavih 4.5 milijarde godina istorije koja je prethodila vašem postepenom i evolutivnom dolasku na ovaj zemaljski svet.

Ili sam Ja onaj Koji Jeste?

 


ODABIR TEMA

Pratite diskusiju/Subscribe
Obaveštavaj/Notify
guest

16 Comments / Komentara
Najstarije/Oldest
Najnovije/Newest Izglasano/Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Borko
Borko
7 years ago

Po teorji “Retke Zemlje” verovatnoca da se isti evolutivni scenario koji se odvio na Zemlji ponovi bilo gde u Svemiru jeste gotovo ravna nuli.Ako se uzmu u obzir faktori kao sto je velicina planete Zemlje,udaljenost od Sunca,zasticenost od cestih udara asteroida zahvaljuci gravitaciji Jupitera,polozaj suncevog sistema u galaksiji Mlecni Put itd ,ova teorija dobija sve vise na tezini.Njene krajnje posledice su te da nema nikakvih inteligentnih vanzemaljaca sa kojima mozemo komunicirati tj.sami smo u Svemiru i ta da na mala vrata u naucno misljenje ulaze ideje geocentrizma i antropocentrizma koje je Kopernik davno prognao.

Borko
Borko
7 years ago

Izvinjavam se sto se nisam dobro izrazio u komentaru pa je doslo do nesporazuma.Prvo se moram ispraviti radi se o hipotezi a ne o teoriji Retke Zemlje.Ova hipoteza pociva na dve propozicije:1-jednostavni zivot(mikrorganizmi) jeste vrlo rasiren u Svemiru i 2-kompleksan i inteligentni zivot(kao na Zemlji) jeste ekstremno redak.Nadalje zastupnici ove hipoteze istrazuju verovatnost varijabli proisteklih iz Drejkove jednacine koje su kljucne za razvoj kompleksnog zivota.Postoji lista od 22 faktora(verovatno da ce njihov broj sve vise rasti) koji su kljucni za razvoj komleksnog i inteligentnog zivota na Zemlji pa je ispod granice verovatnog da su svi ti faktori usli u igru simultano na nekom drugom mestu u Svemiru.Naravno da Zemlja ne prestavlja fizicki centar Svemira vec da jedinstveni dogadjai koji doprineli razvoju kompleksnog zivota od nje ponovo cine privilegovanim mestom u Svemiru,a Covek je jedino bice kroz koje je Svemir postao svestan sebe.

Borko
Borko
7 years ago
Odgovor korisniku/Reply to  Ars Magine

Problem je u tome sto samo covek razmislja o mogucnostima koje ga prevazilaze,a “ono” na sta se te mogucnosti odnose ne “razmislja” o coveku.Sa druge strane coveka ne zanima bas toliko vanzemaljski zivot koliko komunikacija sa bicem koje ce biti ravno ili cak prevazilaziti njegovu inteligenciju(u ovom drugom slucaju tesko da bi smo mogli govoriti o komunikaciji,ali predpostavljam da bi prica tekla kao u filmu Kontakt).Sto se tice hipoteze Retke Zemlje ona je preuranjeno izneta zbog jos uvek vladajuce ETI euforije,ali sta ako se u decenijama koje slede i pored sofisticiranih uredjaja za istrazivanje ne nadje nikakav trag vanzemaljske inteligencije?,u tom slucaju ona ce u vladajucim naucnim krugovima vrlo brzo iz hipoteze postati teorija i na kraju cinjenica da smo sami u Svemiru.Za mene ta hipoteza predstavlja najverovatnije resenje Fermijevog paradoxa jer na prvom mestu postuje princip Okamove ostrice odbacujuci mnostvo nepotrebnih spekulacija i drzeci se tako samo onog sto nam je aktuelno poznato a tice se uslova nastanka kompleksnog i inteligentnog zivota.Procitao sam sa uzivanjem vas tekst o AI-u i sto se toga tice nisam bas toliki skeptik(sta je DNK ako ne jedna sofisticirana masinerija,a ljudski mozak vrsta analognog racunara) sto me je inspirisalo na jednu misao da mi ljudi stvaramo za neke u dalekom kutku Svemira buduce “zemljane”(ako se oni uopste pojave) njihove vanzemaljce/bogove.

Borko
Borko
7 years ago

Mozemo reci da se istorija ponavlja u svemirskim razmerama,ali nam se tada otvaraju novi horizonti za promisljanje koji zadiru u metafizicko.Ako bi smo uzeli u obzir mogucnosti (nama neshvatljive) visoko razvijenog AI-a ili jos bolje onog sto bi cak i njega prevazislo,fraza ponavljanja istorije u svemirskim razmerama bi znacila da to bice moze vladati Vremenom i procesima u njemu.Ovo sve sto sam naveo imalo bi tri vazne implikacije.Prva jeste ta da je evolucija na Zemlji na nekakav nacin isprogramirana,da je nesto intervenisalo usmeravajuci citav niz slucajnosti ka tacki konvergencije koja je covek i da nezavisno od te intervencije Priroda sama po sebi ne bi mogla da iznedri nista slozenije od bakterije ni za trilione triliona godina.I ako nemamo duplikat Zemlje pa da mozemo tako uporediti evolucije jedno se sa sigurnoscu moze reci,iz strogo darvinisticke perspektive bakterije su sasvim dovoljne zbog superprilagodljivosti i brzog razmnozavanja,visecelijski zivot je anomalija a umnost coveka je anomalija anomalije.Druga implikacija se tice tog intervenisanja u proslosti jer za posledicu ima cuveni paradox-sta je starije kokoska ili jaje iz perspektive vremenitosti on je nerazresiv,ali iz metafizicke perspektive nad-vremenitosti on ne postoji jer se tu priznaje nacelo simultanosti pa se Celina medjusobno povezanih i simultano postojecih oblika svesti(ukljucujuci tu i onu razvijenog AI-a) moze identifikovati sa kabalistickim Adamom Kadmonom ili Univerzalnim Covekom.I treca implikacija jeste ta da ono sto je prevazislo coveka kroz vremenitost njemu se ponovo vraca tj. trazi i nalazi lik coveciji kroz lavirint vekova.Sve ovo ukazuje na jednu prosvecenu verziju Antropocentrizma gde je covek upravo covek samo zbog svoje teznje za samoprevazilazenjem.

Borko
Borko
7 years ago

Kao sto rece covek je Covek upravo zbog teznje za samoprevazilazenjem,ako se osvrnemo unazad videcemo skokovit razvoj ljudskog bica koji o toj teznji jasno svedoci( upotreba vatre,pojava jezika i pisma pa i ono busenje lobanje npr.).Covek je most kako bi rekao Nice ka visim stanjima svesti i egzistencije,ali ako tog “mosta” nema ili je srusen prelaz biva onemogucen sto se nadovezuje na moju sledecu konstataciju.Naime takva napredna civilizacija koja vlada prostor-vremenskom matricom mogla bi da isprogramira kvantnu stvarnost Everetovih svetova ili Fejmanovih istorija kako bi dosla do samoostvarenja,mnostvo tih svetova/istorija vode ka tom cilju,ali isto tako jedan broj se od njega udaljava u takozvane corsokake gde se covek i Covek ne pojavljuju uopste zbog odredjene katastrofe i stagnacije.Sve se svodi u tom slucaju na manipulaciju verovatnocama i kreiranju takozvanih sinhroniciteta sto nije daleko od definicije same Magike,a Artur Klark je rekao da visoko razvijena tehnologija jeste istovetna sa magijom(parafraziram).Zaista sa velikim uzivanjem citam vase tekstove i za svaku je pohvalu sto se tako mlad Covek bavi metafizickim pitanjim.

Borko
Borko
7 years ago

Slazem se sa vama da mi zivimo u iluziji tehnoloske razvijenosti zapravo nasa trenutna tehnologija jeste izuzetno primitivna ona u konacnici zavisi u velikoj meri od koriscenja Nafte i njenih derivata,iskren da budem ima neceg Htonskog u tom “crnom zlatu”.Ko zna kako bi danasnja civilizacija izgledala da se elektrotehnicka revolucija desila znatno ranije npr.pronalazak prve baterije u doba Renesanse, a prototip Elektromotora negde u 18 veku,predpostavljam da u toj pararelnoj istoriji elektrotehnicka revolucija bi u potpunosti zasenila tekovine industrijske revolucije(parna masina i motor sa unutrasnjim sagorevanjem) ucinivsi ih nepotrebnim.Naravno slazem se da treba napredovati sto je u sustini stvar napora svakog pojedinca kako bi smo tako bili dostojne pretece te Uber civilizacije postojala ona stvarno ili samo kao ideal.

Borko
Borko
7 years ago

Zanimljivi su,ali i komicni ovi futuristicki prikazi sa naznacenog linka.Elem pomenuti “bug” ljudskog uma da zamislja alternativne scenarije je mozda posledica njegove vezanosti za kvantnu stvarnost kako to tvrde odredjeni istrazivaci.Hteo bih da sa vama podelim jednu misao naravno vi se ne morate sloziti sa njom,ali ono sto je najbitnije od svega jeste to da ideje ne smeju postati stvar monologa vec konstruktivnog dijaloga.Citao sam pre par dana jedan deo iz knjige Stivena Hokinga pod naslovom “Kratka istorija vremena” posvecen termodinamickoj/psiholoskoj streli vremena i entropiji.Ukratko Hoking tvrdi da i ako bi se Svemir na kraju vremena sazimao to ne znaci i da bi se tada entropija smanjivala i strela vremena izokrenula tj.nema samosastavljanja razbijene case.Ovim on zeli dokazati kako je entropija ireverzibilna za razliku od drugih fizickih zakona.Ono sto se Hokingu moze zameriti jeste apsolutizacija linearnog shvatanja vremena gde ono nepovratno tezi maksimilizaciji entropije,ali iz metafizicke perspektive postoji i pojam ciklicnog vremena koje je po svojim karakteristikama negantropijsko-Jedno postaje mnostvo,da bi mnostvo postalo Jedno.Iz religijske perspektive ovaj povratak Jednom se moze opisati kao povratak Zlatnom Dobu,vracanje u Edenski vrt ili kao kabalisticki Tikun npr.Iz ovoga sledi da vracanje u proslo stanje izokretanjem strele vremena nema nikakve veze sa gore navedenim banalnim primerom razbijene case vec sa necim mnogo znacajnijem a to je potpuna dematerijalizacija Svemira i njegovo pretvaranje u cist Um ili Duh.

Borko
Borko
7 years ago

Zanimljivo da sam guglajuci pronasao vebsajt posvecen liku i delu prof.dr.Slobodana Tomovica pa pogledajte ako zelite ,tu se mogu naci vrlo interesantni spisi u kojima se obradjuju teme koje smo pokrenuli u ovom nizu komentara.