Zakon sedam smrti

/ O Anđelu zauvek zagledanom u Lice Božije /

.

I SMRT

Kada se preseku dve linije kretanja obrazuje se vrtlog. Te dve linije potom neutrališu jedna drugu i prestaju da postoje kao kretanje, postajući centar stabilnosti. To je prva smrt. Slede ostale implikacije smrti, malo detaljnine razrađene, nadovezujući se jedna na drugu.

.

II SMRT

Akcija i reakcija stoje u jednakosti i opoziciji u odnosu na ravan na koju su zametnute. One deluju i reaguju, i nastavljaju da se manifestuju u cikličnom obliku. Međutim, prilikom transmutacije s jedne na drugu ravan, akcija i reakcija prestaju da se ispoljavaju na prvoj ravni, da bi u drugom obliku zaživele na drugoj ravni.

posmatran sa ravni na kojoj su ove sile zametnute, taj proces se naziva – SMRĆU

posmatran sa ravni njihovog prijema, taj proces se naziva – ROĐENJEM

.

Ako se evolutivna promena posmatra sa primitivnog aspekta, na nju se gleda kao na smrt. Posmatrana sa naprednijeg aspekta, ona predstavlja rađanje. To rađanje je druga smrt.

Kada život evoluira, nadmašujući sposobnost ispoljavanja u nižim oblicima, on obrazuje više oblika. Fosilni ostaci napuštenih nižih oblika nalaze se među krhotinama života. Oni su iskusili smrt. Njihova rasa je izumrla, više ih nema. Međutim, život je ponovo rođen među višim telesnim oblicima. Samo napuštanjem jednostavnijih oblika, život može poprimiti složeniju formu, iako svest koja prožim ravan jednostavnijeg oblika vidi u tome tragediju, jer njena mogućnost poimanja ne može da zamisli viši život. Ona tuguje zbog napuštanja sopstvene predodređene prolaznosti. Međutim, svest koja pripada višem životu vidi rađanje nove manifestacije i raduje se, jer to rađanje nagoveštava potpuniji izraz njenih mogućnosti.

.

III SMRT

Svaka individualizovana svest živi da bi umrla i umire da bi živela. Samo zahvaljujući smrti mi žanjemo plodove života. Padamo u poljima zemaljskim, da bi ležali u poljima nebeskim.

Kaže se:

Na jedan sat učenja idu tri sata razmišljanja.

.

U smrti duša razmišlja, a u životu uči. Kada bismo samo živeli, iskustva bi samo prolazila kroz svest, ostavljajući malo traga, budući da bi već prvih nekoliko slika ispunilo sav raspoloživ prostor. Sve bi bilo nepovezano. Razjedinjeno. Razmišljanjem, koje predstavlja smrt, crpi se apstraktna suština života, tako da umesto miliona konkretnih slika, imamo apstraktnu ideju. Naučite da verujete smrti. Da je volite. Naučite da, u svojim planovima, računate na smrt. Redovnim upražnjavanjem vežbe gde vizuelizirate sebe mrtvim, time gradite most između života i smrti. Povezujete. Zaokružujete koncept koga ste deo. Most koji svaki put prelazite sve lakše i lakše. Zamišljajte da ste mrtvi i da nastavljate svoje delo, sa druge ravni.  Tako ćete sagraditi most koji vodi u ono što veo zasenjuje. Premostićete ponor između takozvanih živih i takozvanih mrtvih, i savladećete strah od smrti.

.

IV SMRT

Četiri je vezivni broj. Četvrto telo. Ono koje predstavlja njen najviši aspekt, vezuje ličnost za individualnost i naziva se još i vezivna smrt – poučna smrtstanje sna. San kao mala smrt, kao što je smrt veliki san. Poznavanje prirode sna doprinosi razumevanju i objašnjenju smrti. Priroda sna nije dovoljno razjašnjena. Utisci sna, koje prima probuđena svest, obmanjuju. u Snu, fizička ravan se odvaja od ostalih ravni i tako oslobođena duša više ne prima utiske, koji rpolaze kroz pet kapija čula. Zato kažemo da je čovek pasivan dok spava. Međutim, individualnost se budi i aktivira. U budnom stanju individualnost spava, a u životu snova se budi. Ovo je pravilo koje važi sa većinu, ali takođe dolazi vreme kada će individualnost moći da se koristi ličnošću, da bi se izrazila. Da bi se to desilo i ličnost i individualnost treba da dosegnu visok stepen razvitka.

To je:

Anđeo koji uvek gleda lice Božije.

.

Tokom budnog života tela, individualnost je zaokupljena prevođenjem konkretnih utisaka koje prima niži duh, na sopstvene apstraktne termine. Kada više ne mora da bude okrenuta sebi, ona postaje objektivna na sopstvenoj ravni, i gleda Božansko lice. Tada nastoji da se i sama prilagodi božanskim merilima, a taj proces traje eonima i meri se nebeskim aršinom.

Dešava se, međutim, da u usnulom stanju duša, na niskom stepenu evolucije, ne potone u zaborav, već, zaokupljena nezadovoljenim telesnim željama, nastavlja da funkcioniše na relaciji oblika misli, začetih tim željama.

Ona sanja snove proistekle iz nezadovoljenih strasti i instinktivnih poriva. Individualnost se tada ne oslobađa, i umesto da gleda lice Oca koji je na nebesima, ona vidi izvrnutu sliku ljudskog oblika i razvija se u njenu sličnost. Budući da u takvom stanju individualnost ne može da funkcioniše na sopstvenoj ravni, ona ne može ni da raste i postaje zakržljala, dok ličnost postaje preuveličana karikatura same sebe. Slobodu iz ovakvog stanja pruža jedino Teća smrt, koja omogućuje nametanje individualnosti. Međutim, ukoliko je treća smrt nepotpuna, niži duh nastavlja da sanja na astralnoj ravni. Ovo nas dovodi do pitanja Pete smrti.

.

V SMRT

Smrt ličnosti. Kada se ličnost umiranjem povuče iz tela, ona ipak nastavlja da živi i funkcioniše kao ličnost, a čovel nije nikako promenjen, i još uvek se odaziva na svoje staro ime. U nižem paklu on plamti od želje, sve dok se mogućnosti njenog ostvarenja ne pretvore u pepeo. Želja tada postaje samo aspstraktna ideja, i kao takva, deo individualnosti. Čovek dakle umire za niže želje, ali nastavlja da živi u višim željama.

Vremenom shvata da su i one konačne i smrtne, i vidi u njima prepreku. Zato on žudi da se oslobodi želja. On više ne bi da voli zemaljskom ljubavlju, kojom se voli neka osoba, već višom manifestacijom ljubavi, koja je sama ljubav. On ne bi da voli ni osobu, ni stvar, već  stanje svesti u kome je sve obuhvaćeno. Čovek traži slobodu od niže ljubavi, i ta želja za razrešenjem onoga što je konačno, da bi shvatio ono što je beskonačno, dobro. Time prouzrokuje petu smrt, nakon koje se on rađa u sveti individualnosti, živi na ravni Individualnosti, i gleda u lice Oca koji je na nebesima.

Međutim, buđenjem želje, ponovo natsupaju snovi, a sa snovima i povratak u materiju. Gledajući u lice svoga Oca, sve dok se svest ne umori od Njegovog blještavila, duh sklapa oči i tone u san. U snu sanja os vojim neispunjenim željama, i tako se  ponovo rađa, jer na ravni želje stanje svesti predstavlja mesto, a kada želimo, mi se ponovo rađamo. Tako se raste.

.

VI SMRT

Ovo je trans u kome telo spava, a duša je budna. Trans deluje na sopstvenoj ravni. On može da funkcioniše u sferi nižih aspekata instinkta, sa telom kao pozadinom, ili u sferi viših aspekata, sa konkretnim umom i emocijama kao pozadinom.Pod uobičajnim psihičkim okolnostima, slikovna svest odražava događaje iz unutrašnjih svetova, kao u magičnom ogledalu, pri čemu emotivna stanja odlučuju koje će okolnosti biti u žiži.

Kada se psihička svest usredsredi na instinkte i strasti, sa materijom kao pozadinom, ona se prenosi na eteričnu materiju, koja se povlači iz tela, da bi delovala kao nosilac strastvenih želja. Tada vidimomanifestacije onoga što se zove delovanje niže magije , opasne i zloćudne u svojim oblicima, koje degradiraju čoveka na ličnost, budući da ona živi život u odnosu na materiju, a ne na duh.

.

VII SMRT

Iluminacija. U sedmoj smrti svest napušta ličnost i sjedinjuje se sa individualnošću i tada čovek zauvek gleda lice svoga Oca koji je na Nebesima, čak i kada sam boravi na zemlji. Za upućenika, inicijacija znači smrt za života.

Oni koji žude za čulnim stvarima koriste izraz živi mrtvac, da bi izrazili najužasniju sudbinu koja može zadesiti čoveka. Međutim, mudar zna da živi mrtvac znači slobodu duha, sprovedenu na materijalnoj ravni. Taj izraz označava svest istrajnog prisustva, koje obitava usred svesti čula. To je svest zemaljskog bića o raju. Zato upućeni žele smrt za života. Smrt je za njih sloboda u telesnim okovima, jer ona poništava Zakon limitacije, oslobađa duh, daje vid slepom i moć nejakom.

Za razvijenu svest, materica je grob, a grob materica. Duša se, ulazeći u život, oprašta od prijatelja koji žale za njom. Prvo što u životu čini je da udahne. Drugo je da sa tim udahom brizne u plač, jer je pristupila mukotrpnom zadatku života. Cilj je da se život učini što podnošljivim. S druge strane, ulaskom u grob, ona kroz dveri smrti ulazi u drugu svest. I ppućenik ulazi u život bujnije svesti, prolazeći kroz vratanca koja simbolišu smrt. Usmrtivši želje on osvaja slobodu, i kao kakav mrtvac hoda među ljudima. U smrti za života, koja predstavlja slobodu u okovima od krvi i mesa, on pobeđuje Zakon limitacije. Zato što je mrtav, slobodan je. Zato što je mrtav, kreće se moćno među onima koji su sahranjeni u telima. A oni, videvši svetlost koja blješti kroz njega, znaju da je mrtav, jer svetlost ne može da sija kroz telesni veo. Kada bestelesna svest nastavi da se koristi svojim telom, svetlost isijava u svet materije i prosvetljuje ljude.

Prosvetljeni upućenik je mrtav čovek koji koristi svoje telo da bi pomogao onima, kojima se drugačije ne može približiti.

Razmislite o tome.

ODABIR TEMA


Pratite diskusiju/Subscribe
Obaveštavaj/Notify
guest

0 Comments / Komentara
Inline Feedbacks
View all comments